Kolumne koje slede zamišljene su kao svojevrsni dijalog. Zamisao je da dvojica prijatelja, ideološki na suprotnim stranama, ispisuju svoja promišljanja o društvu, politici, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ideja je da se na jednom mestu mogu pročitati suprotstavljena mišljenja. Dijalog je, u bilo kojoj formi, u današnjoj Srbiji retka životinja, pred izumiranjem.

U raljama identiteta

20. 09. 2024. | Kolumne, Tekstovi

Politike zasnovane na identitetu uvek prate jedan te isti obrazac: u prvoj fazi su vrlo korisne, a potom upadaju u sve veću rupu, da bi na kraju postale destruktivne za sve druge, pre svega, slične identitete, i autodestruktivne, po principu – naljutio se pop na selo i odsekô sebi…

Nakon što se konstituišu, kao odgovor na probleme koje stvara neka mnogo veća sila, identitetske politike donose odlične rezultate. U dobre rezultate spada i represivna reakcija dominantnog sistema, jer nasilje moćnih samo jača identitet. Kad prođe neko vreme, godine, eventualno decenije, nikako vekovi, identitetske politike ne donose ništa dobro. Tačnije, ne donose ništa dobro onima koji na indentitetu insistiraju, a blagotvorno deluju na veliku silu od koje su htele da pobegnu po svaku cenu.

Identitetske politike uvek su lokalne, ili bar uvek završe kao lokalne. Sam princip da se ideja gradi na identitetu vodi ka atomizaciji. Uvek se može uvesti nov identitet, koji se konstituiše u okviru većeg identiteta i koji pokušava da se izgradi kao zasebna celina.

Drugi princip koji prati identitetske politike možemo nazvati „mržnja na osnovu sličnosti“. Prvi princip mogao bi se zvati „težnja ka atomizaciji“. Što su manje razlike između identitetskih grupa, to se više insistira na razlikama. Samo je pitanje vremena kad će se identiteti „potući“.

Identitetske politike su u nekim slučajevima neophodne, jer se samo tako može započeti proces koji za cilj ima veću vidljivost manjinske grupe, a samim tim i veću vidljivost problema, u okviru velikog, često imperijalnog sistema. Nekad se grudva ne može drugačije zakotrljati. Međutim, iskustvo nas uči da grudvu treba zaustaviti pre nego što se pretvori u čudovište.

U praksi to znači da identitetska ideja može biti baza. Tako se sporno pitanje može nekako ugurati u dnevni red, tako može postati vidljivo. Takođe, ta ideja dobra je za povezivanje članstva. Pojedinci tako lakše uranjaju u identitet, tako postanju deo celine, tako se zajedno bore za ideju. Dok god aktivna borba traje, grupa treba da postoji.

Kad grupa povezana identitetom postigne prvi cilj ili grupu ciljeva, kad se sve slegne, mora doći do transformacije kako se ne bi dogodila degeneracija.

Ukratko, to je problem svih identitetskih pokreta koji trenutno deluju. MeToo je jedan od poznatijih, ali tu su i svi ostali manjinski pokreti. A ima ih dosta, što znači da su rascepkani, s tendencijom daljeg cepanja. A pošto ih ima previše, to znači da im je domet skraćen.

Takođe, znamo da će hegemon, onaj protiv koga se bore sve te grupe, lako posvađati silne frakcije, što se njega tiče, jedne te iste priče. Na kraju sve te grupe počinju da rade za onog protiv koga se bore. U nekim slučajevima grupe će se same posvađati, a onda će se međusobno optuživati za saradnju s imperijom.

Identitetska priča u kasnijoj fazi razvoja mora prerasti sebe, mora se uzdići do univerzalne ideje, toliko univerzalne da može obuhvatiti mnoge identitetske grupe. Dugotrajno gledano, ne može se postići ništa veliko bez velike, univerzalne ideje, bez velikog cilja.

Da bi se išta dogodilo, mora biti ispunjen jedan preduslov. Grupe se moraju odreći najtvrđih identitetskih nazora. Špicevi se moraju otupeti, grupe moraju pronaći najmanje zajedničke sadržaoce. Univerzalna ideja treba da zameni beskrajno usitnjavanje identiteta. Ukrupnjavanje umesto usitnjavanja. Tek u tom slučaju početna inercija dobija na značaju, tek tad se celina može zaokružiti.

Osim na manjinske grupe, ovaj obrazac može se primeniti i na nacionalne skupine, a potom i na nacionalne države. Nacionalno buđenje bilo je neophodno kako bi se mali narodi emancipovali. Čini se da se drugačije nisu mogli otrgnuti iz naručja imperija. Međutim, sve je postalo besmisleno kad se taj proces završio. Insistirati na identitetskim specifičnostima u sredini u kojoj uprave te specifičnosti dominiraju zvuči kao logička besmislica. Otud su nacijama koje su uspele da stvore manje-više zaokružene nacionalne države – potrebne veće ideje. Bez univerzalnog cilja, nacionalne države ne prestaju da se vrte u krugovima koji su iscrtani na samom počeku borbe za ostvarivanje ugušenog identiteta. Čim se u atlas doda ime države koje se poklapa s imenom nacije, priča se mora promeniti. U suprotnom, nacija će morati da izmišlja neprijatelje, da se svađa, a nekad i ratuje s komšijama koje su se zaglavile na istom mestu. Nacionalna država bez univerzalnog cilja jeste izgubljena država. Otud tolika potreba nacionalnih trudbenika da se vrate u prošlost.

Nacionalisti i gejevi nisu baš u dobrim odnosima. Jedni o drugima ne misla ništa dobro. Međutim, ako malo bolje razmisle, mogu shvatiti da ih muče isti problemi. Struktura njihovih problema sasvim je identična, a identično je i rešenje. Sreća u nesreći jeste to što do rešenja mogu doći u dve kolone, ali ne bi im škodilo da se uhvate ruku pod ruku. Zajedničkim snagama mogu postići mnogo toga…

Dragan Stojanović

Pogledajte i druge Lava LAB kolumne ovde.