Valovi umjetnosti života

Znate ono kad upoznate nekoga i odmah osjetite neku čudnu, teško objašnjivu privlačnost? E, pa sličan je osjećaj i kada je u pitanju otkrivanje umjetnosti, posebice one filmske, odnosno ljudi koji je stvaraju. Vjerujem kako se svi sjećate uzbuđenja kada biste otkrili neki novi film, glazbu ili knjigu. Jer, uistinu, ne postoji skoro ništa ljepše od toga. U tom pogledu paralela sa stvarnim svijetom nije uopće čudna, zapravo je vrlo realna. Ako bolje razmislite, kemija je nešto bez čega i ne možemo zamisliti neku dublju povezanost s drugom osobom. Ona je najbitnija, zar ne? Osobno su me uvijek više privlačili ljudi koji su djelovali izvan pravila društva, ili kako bi ovi „normalni“ rekli – čudaci. U istom tom smislu sam imao privlačnost prema onim umjetnicima koji imitiraju život na velikom platnu. Jedan od takvih definitivno je Yorgos Lanthimos, grčki redatelj čiji je najnoviji film, „Poor Things“, stigao i u domaća kina.

Moja ljubav prema Yorgosu započela je zahvaljujući filmu „Dogtooth“, a koji je u centru radnje imao obitelj otuđenu od svijeta. Istovremeno smiješan i zastrašujući, stvorio je kod mene čudnu kemiju prema tom filmašu, a koja se pojačavala sa svakim novim njegovim filmom. Meni je, dakako, upravo ta njegova „morbidnost“ bila najbolji pokazatelj „normalnosti“ društva, a što je najbolje oslikao ne samo u „Ubojstvu svetog jelena“, već možda i u meni njegovom (po)najdražem filmu – „The Lobster“. Satira društvenih normi, gdje je čak i zavodnika Colina Farrella uspio prikazati na drugačiji način, samo je mali dio genijalnosti ovog umjetnika. Također, jedan od danas najpoznatijih mlađih glumaca, Barry Keoghan, prvu pravu šansu dobio je upravo kod Lanthimosa. Yorgos je u međuvremenu postao cijenjeni redatelj i u Hollywoodu, ponajviše zahvaljujući filmu „The Favourite“. Iskreno, mislio sam kako će ga ta moćna mašinerija zgaziti te u pozadinu staviti njegov redateljski identitet. No, srećom bio sam u krivu. Jer, Yorgosa uspjeh nije promijenio. Dapače, nekako mi se čini kako ne samo da je uspio sačuvati svoju originalnost i „ludost“, već imam dojam kako nikada nije bio kreativniji. Da je tome tako, najbolje dokazuje upravo „Poor Things“, usudio bih se reći njegov najbolji film koji je snimio u karijeri. (* pročitajte i najavu za film, napisao Jure Pepur)

„Poor Things“ je, dakle, bez ikakve sumnje najveći i najambiciozniji Lanthimosov film. U svom tom opsegu kreativnosti Yorgos, srećom, nije izgubio nimalo svoje neobičnosti i duhovitosti. Ako bih želio biti površan, onda bih ovaj film mogao opisati kao priču o Frankensteinu, prepunom seksa i humora, pa čak i nade. Pa ipak, nekako bi mi se to činilo kao uvreda za film koji nam ipak nudi puno više od toga. Nudi nam avanturu, upoznavanje, samootkrivanje, baš kao da od nas samih Yorgos pravi glavne likove u ovoj nezaboravnoj filmsko životnoj odiseji. „Išla sam u avanturu“, reći će u jednom trenutku glavna protagonistica filma. I uistinu, ovo jest film avanture. Film kojeg doslovno poželite pojesti poput najukusnijeg kolača, ispunjenog životnim paletama boja čije ćete okuse osjetiti dugo nakon izlaska iz kino dvorane.

Scenarij filma, odnosno sama priča, stvorio je od mene znatiželjno dijete u tvornici čokolade iz koje nikada nisam poželio izaći. I zaista, film djeluje poput znatiželje, a koja nas sve više privlači zahvaljujući Belli, glavnoj protagonistici filma koju je nevjerojatno uvjerljivo portretirala talentirana Emma Stone. I baš poput Belle, želimo isprobati sve – upijati znanje i iskustva. I kako se Bella razvija, tako i mi zajedno s njom želimo pomicati granice (sam)otkrivanja. Bella, kao osoba s tijelom žene i mozgom djeteta, čini se kao savršen suputnik, posebno kada stvara sukob unutar sebe, odnosno svoje intimno putovanje slobodoumnosti i impulzivne prirode s realnošću svijeta u kojem otkriva kako život nije samo ples i usputni užitak. Bella je osoba koja je oblikovana na specifičan način i upravo tako i percipira svijet oko sebe. Bella možda jest samo površinski izum nekog drugog, ali je suštinski ona kreacija same sebe, i baš zato kod nje nema ispravnog ili krivog.

Lanthimos pametno koristi Bellino otkrivanje orgazma kao razotkrivanje licemjernosti društva, pa ako hoćete i samih ljubitelja filma. Naime, dok ćemo svi bez problema, onako obiteljski uz ručak, na televiziji gledati najgoru vrstu nasilja, nekako postajemo pravi moralisti kada je u pitanju seks. Kada je i zašto seks postao tabu – ne znam, ali zato znam kako je Lanthimos upravo kroz ovaj film dokazao kako seks nije nešto čega bi se trebali sramiti, već je sastavni i jako bitan dio svakog pojedinca. Lanthimos je i u svojim prethodnim filmovima imao poseban pristup prema seksu, pokazujući koliko može biti prljav, radostan, smiješan, uznemirujući i manipulativan, ali i kako istovremeno postoji nešto čudno i tužno u tom bitnom dijelu ljudskog iskustva. Bella se ne srami svog tijela i svoje seksualnosti, pa tako seks u „Poor Things“ djeluje svježe i privlačno, toliko da se, baš poput nje, zapitamo: „Zašto to ne radimo po cijele dane?“ Seks je bitan dio Bellinog identiteta, jednako kao što bi trebao biti važan dio svakog ljudskog odnosa, i to glasno treba reći, poput najglasnijeg i najsnažnijeg orgazma.

„Poor Things“ je film slobode, odnosno moći koju osjećaj te slobode donosi pojedincu. U slučaju Belle, ona tu moć osjeća kroz strah drugih, posebice ljudi koji je žele kontrolirati. To se najviše osjeti u njenom odnosu s Duncanom Wedderburnom (odlični Mark Ruffalo). Naime, upravo je kroz tu njihovu međusobnu dinamiku Lanthimos prikazao moć manipulacije. „Ti si poput mene“, reći će Duncan, zavodeći Bellu. No, kako ostati u vezi kada se ukusi i perspektive mijenjaju, odnosno kada se dinamika moći prebaci na drugu osobu, u ovom slučaju Bellu koja postaje sve više svjesna složenosti života posebno kada se njen jednostavan pogled na življenje počinje raspadati. Bella počinje sve više čitati, upoznavati svijet kroz umjetnost, a to je nešto što strašno nervira Duncana. Bella tada koristi seks kao moć, jednako kao što je to radio i Duncan kada ju je doživljavao kao „mladu i glupu“. Moć koja se mijenja sada od njih stvara različite uloge. Bella postaje žena koja je moćna u svojim iskušenjima, tako da stvara kontrolu odnosa na jedan drugačiji, poseban način. Tada, baš kao i svi nezreli ljudi, Duncan postaje djetinjast, opsjednut deluzijom, smiješan i patetičan u isto vrijeme, te sve više iskaljuje bijes prema toj „nekonvencionalnoj ženi“ koju je želio imati samo za sebe. Bella je u tom pogledu prava noćna mora, posebice za svakoga tko ju je želio posjedovati i biti dio njezina života, uključujući i dobronamjernog Maxa (suptilno dobar Ramy Youssef). Ona čini sve suprotno što se od nje očekuje, što izluđuje svakoga tko se nađe u njenoj blizini. Njena jedinstvenost čini od nje posebnost.

Lanthimosovi likovi većinom su obilježeni tragedijom, što je i slučaj u „Poor Things“. Tu svakako treba izdvojiti lik dr. Godwina Baktera, u izvrsnoj i upečatljivo suptilnoj izvedbi Willema Dafoea, Bellinog stvoritelja koji je, za razliku od mnogih, ipak ne želi u potpunosti kontrolirati. On je lik koji na neki način stoji iza svih tih društvenih uvjetovanja. On je istovremeno kreator, ali i kreacija. Lice koje priča životno iskustvo i kroz koje gledamo izbor onoga što je odlučio biti, a ne ono što se od njega očekuje. Da, u početku radi stvari iz sebičnih razloga, ali kasnije uči iz svega toga. On vidi svijet drugačijim očima, posebice s obzirom na prošlost, a to je zapravo i glavna poveznica koju ima s Bellom. Godwin se nije srušio pred životnom nesrećom, i to stvara suosjećanje u očima gledatelja prema njemu. Njegovi očinski osjećaji prevladavaju, pa tako vrlo brzo shvaća kako Bella mora iskusiti svijet od kojeg ju je prvotno želio zaštititi. Zanimljivo, tragedija za takve likove često bude dovoljna za utaživanje apetita postojanja, ali ne i kada su u pitanju pojedinci u ovom filmu, pa tako ni za Godwina. Lanthimos naprosto ne dozvoljava da ih to određuje, pa tako suptilno ubacuje nekoliko sljedova koje degustiramo, bez obzira na okuse. Posebno je zanimljivo gledati okruženje u kojem Bella odrasta, a koju je za nju stvorio Baxter. Lanthimos, kao i kod većine likova, koristi fizičku komediju za prikaz idiosinkrazije svijeta u kojem se Bella nalazi, odnosno koji joj je u početku nametnut. U tom manjem smislu možemo je povezati i s likom Anne koju je u „Miljenici“ portretirala Olivia Coleman. Narušavanje svih tih društvenih konvencija postaje sve snažnije kako gledamo prijelaz Belle od izolacije do uzbuđenja otkrivanja svijeta, odnosno od nevinosti djeteta pa sve do kritički promišljene odrasle osobe.

Ono što se meni posebno svidjelo kod ovog filma svakako je činjenica kako ga vidimo iz Belline perspektive. Jer, ovo i jest film o Belli, njezinom putovanju, i baš zato ga i moramo doživjeti njenim očima. Bella kao osoba koja se oslobađa od društvene represije u jednoj maloj mjeri podsjeća na film „Alpe“, također u režiji Yorgosa Lanthimosa, posebice kada je u pitanju procesuiranje tuge. Bella je također lišena osjećaja sramote, a što joj s druge strane daje slobodu da radi što god poželi te na taj način ruši društvene norme. Pa će tako poželjeti udariti glasno dijete u restoranu, i to bez pardona. Moram priznati kako sam se ovdje itekako mogao poistovjetiti s Bellom s obzirom da i meni strašno ide na živce glasna dičurlija. Naravno, postoji i poveznica s „Dogtoothom“, ali uz jednu bitnu razliku. Naime, dok je „Dogtooth“ istraživao granice jedne obitelji koja manipulira percepcijom pojedinaca, ovaj film tu ideju uzima samo kao polaznu točku, a sve ostalo što gledamo zapravo je utjecaj svega toga ali tek kada pojedinac, u ovom slučaju Bella, dođe u kontakt sa stvarnim svijetom.

Početak Bellinog intelektualnog putovanja započinje s upoznavanjem novih ljudi, gdje se posebno izdvajaju dvije odlične cameo uloge Hanne Schygulle i Jerroda Carmichaela, posebice potonjeg koji joj pokazuje nejednakost koja je skrivana od nje, prvenstveno rad i siromaštvo, odnosno sve ono što se događa ispod površine umjetnog luksuza. Tada u fokusu njenog putovanja postaje suočavanje sa svim strukturama društva, bilo političkim, emocionalnim ili financijskim. Bella postaje posebno privlačna, naprosto zato jer nije slična nikome. Ona upija svijet oko sebe na jedinstven i prkosan način. Bella djeluje kao inspiracija u smislu pronalaska svega onoga što svi gubimo prilikom odrastanja, posebice kada je u pitanju osjećaj radosti i znatiželje. Spomenuo sam prethodno kako u filmu ima puno seksa, ali ništa više nego ostalih životnih iskustava koje proživljava Bella, počevši od hrane, obrazovanja, politike, prijateljstva…Yorgos kao da nam želi poručiti kako tu nema nikakve razlike te ih treba doživjeti isto kao i seks – s istim nedostatkom srama i prosuđivanja. Baš kao i Bella. Jer sve je to važno za ljudske odnose, tako da ne bismo trebali bježati od toga. I to je ona iskrenost koju film, odnosno likovi u njemu imaju. Ovo je zapravo film koji grli sve ono što je iskreno.

Yorgos Lanthimos uvijek je znao prikazati intimnost ljudskih emocija, bez obzira što se možda na prvi pogled ne čini tako. Jer, nekako je uvijek djelovao iz daljine, kao da nas snajperom želi pogoditi u srce, i ovaj put je to uistinu i napravio. „Poor Things“ vizualna je poslastica za sva osjetila. Počevši od kostimografije, pa sve do očaravajućih plesnih sekvenci. Za jednu sam se zakleo kako će mi biti prvi ples na vjenčanju, toliko me očarala. No, zanimljivo, bez obzira na živopisnu paletu slika, te unatoč tome što kroz film putujemo na više lokacija, Lanthimos je svejedno uspio kod mene probuditi osjećaj klaustrofobije, ali koja je bila ugodna, onako čudno i uvrnuto ugodna, baš u njegovom stilu. Prelazeći iz crno bijelog svijeta u šarenilo boja, Lanthimos nam servira svijet poput najljepše moguće turneje života. To je svijet koji je izgrađen za Bellu, ali i za nas gledatelje. Svijet koji ne mora biti realističan, već magičan. Praktični efekti izgledaju u isto vrijeme realno i nerealno, što je zapravo savršen osjećaj za ovaj film. Sličan dojam stvara i putovanje Parisom, Londonom, Lisabonom – a koje djeluje poput bajkovitog nadrealnog aspsurda bezgranično maštovitih pejzaža u kojima se viktorijansko doba spaja s modernim, a mi to sve gledamo kroz gotički kaleidoskop.

Lanthimos koristi pristojne društvene norme kao manipulaciju, i to prvenstveno kroz hedonizam i seksualnost, a to je nešto što svi mi imamo u sebi. Seks i emocije mogu nas suočiti s raznim iskušenjima – neki se tako mogu ponašati poput čudovišta, neki poput idiota, a neki, sasvim prigodno, poput djece. U tom je pogledu seksualnost savršena podloga za istraživanje komedije života, njegove tamne strane ali općenito kompleksnosti, a koju je Emma Stone kroz lik Belle savršeno prikazala. I baš poput života, film nikada ne postaje dosadan, već je uvijek intrigantan, te nikada ne znate u koju će vas ulicu odvesti ova Yorgosova perverzna navigacija. Sa svakim novim kadrom, svakom novom scenom i rečenicom film nas vodi kroz nove poglede te nikada ne prestaje biti bizarno uzbudljiv.

Ono što bih još posebno želio istaknuti svakako je glazba u filmu a koja ima toliko različitih zvukova koji, sasvim prigodno, stvaraju jednako toliko različitih osjećaja, te je, bez pretjerivanja, poput duše koja se savršeno uklopila u Yorgosovog svijet filma. Imao sam dojam kako sve ono što se događa u Bellinoj glavi na neki način izlazi na površinu upravo kroz glazbu, a koja nam na taj način i pomaže da se povežemo sa srcem filma – Bellom Baxter. Film zapravo i jest poezija ritma, a koji diše taj zaigrani stil, što ga čini posebno lijepim. Kostimi su također prekrasni, svaki novi djeluje posebno i uzbudljivo, poput modne revije dizajnera Lanthimosa s Emmom Stone kao glavnom manekenkom.

„Poor Things“ je film od kojeg sam jako puno očekivao i to prije svega jer mi je Yorgos Lanthimos jedan od najdražih redatelja. Sjećam se kako je nakon filma „Ubojstvo svetog jelena“ jedan kritičar rekao kako bi „bolesnicima poput Yorgosa trebalo zabraniti snimanje filmova“. Srećom, i dalje postoje filmofili koji takve „bolesnike“ vole i cijene, a nekako mi se čini kako upravo osobe poput Lanthimosa u sebi imaju posebnu empatičnost koju prenose kroz svoje filmove. Naravno, nju ne može svatko osjetiti. I dobro je da je tako. Upravo su zbog toga njegovi filmovi posebni i drugačiji, a jednako takvima čine i nas gledatelje. „Poor Things“ je film koji će vas dirnuti u trenutku, poput najljepše djevojke u koju ćete se zaljubiti na prvi pogled. Film koji se ne gleda, već osjeća. Film koji će vas natjerati na istraživanje života, odnosno putovanje koje nekada može biti bolno i usamljeno, putovanje koje će vas ponekad umoriti i povrijediti ali koje će se vas na kraju ipak obogatiti. Baš kao i gledanje ovog filma. Filma koji ćete osjetiti u svakoj pori te čiji će vas valovi umjetnosti života dodirnuti u svoj svojoj ljepoti.

Napisao Jure Pepur. Preuzeto s prijateljskog sajta Kinoljubac.