Kjarostami (Abbas Kiarostami) je genije. U to nema sumnje. Ali taj genije je skriven, on i od vas traži nešto, pre svega da ga bez prestanka otkrivate, da ga interpretirate i tumačite. Da bi videli genija i sami morate uraditi nešto, ne možete to videti dok se istovremeno zabavljate. Morate se potruditi, namučiti, morate popizdeti, toliko da poželite da razbijete taj ekran ili da pocepate platno koje „isporučuje“ nešto tako nejasno. Lako je mrzeti njegove filmove. Tu se ništa ne dešava, reditelj nam prikazuje sirotinju, nije vam jasno da li je to dokumentarac ili igrani film, ako je prvo, pitate se što ga je uopšte snimao, ako je drugo, zašto onda gledamo sve te naturščike. Da li ti ljudi izgovaraju napisan tekst ili je samo stavljena kamera pred njih pa šta ispadne. Šta to kog đavola gledamo? Uostalom, petak uveče se može provesti mnogo bolje od buljenja u siromašne Kurde u nekoj iranskoj vukojebini. Da li?
Njegov „Wind will carry us“ je živa muka za gledanje. A onda se film završi i gledalac se pita šta je to gledao. I tek onda gledalac počinje da misli. I misli, i misli. I u jednom trenutkom mu padne na um neverovatna misao. Ako mu išta padne na um. Ali, ako ipak uspe, shvatiće da je gledao čudesni film, remek-delo svetske kinematografije, da je prisustvovao izuzetnom događaju, da je taj događaj nešto posebno u gledaočevom životu.
Kako to? Od žive dosade do remek-dela. To se, priznaćete, retko dešava.
Prvo morate biti strpljivi, morate čekati da se sve završi. Pa onda morate sačekati da vam se sve slegne. Pa tek onda možete početi da mislite, intenzivno, morate da osećate, da proživljavate, da mislite, da se napnete do granica pucanja, tek onda će vam sinuti, ili neće.
Kjarostami je snimio film u siromašnom kurdskom selu. U to selo dolazi novinar, koji se lažno predstavlja kao nekakav inženjer, undercover, dakle. On pokušava da se približi meštanima kako bi zadobio njihovo poverenje, što i nije tako teško, jer oni ne pružaju nikakav otpor, a sve s ciljem da napiše reportažu o kurdskoj sahrani. To treba da bude neka vrsta etnološkog prikaza. A da bi mogao da piše o ispraćaju mrtvih u izolovanom kurdskom selu neko mora da umre. Novinar je dobio dojavu da je neka baba na samrti.
I on ceo film čeka da ona umre. Stalno mora da objašnjava urednicima i šefovima da mora ostati još koji dan jer baba samo što nije umrla.
Pritom, babu nikad ne vidimo.
I baba ne umire.
Ostaje živa.
Novinar ostaje bez teksta.
Život je pobedio. Smrt je izgubila. Želja za smrću nije bila jača od želje za životom.
Neverovatno. Tako jednostavna misao, tako bazična misao, a svet je morao da sačeka Kjarostamija da mu je saopšti. Svi veliki umetnici, a i filozofi, su se bavili večnom temom neumitne pobede smrti nad životom. A onda je neko rekao ajde da vidimo kako izgleda obrnuto. Bio je to Abas Kjarostami.
Nisam li vam rekao da je genije.
Vetar će nas nositi, ali ne u smrt, već u život.
I to u zabačenom kurdskom selu. Kurdi, za čije se ime smrt tako lako lepi, ipak su pobedili. Ljudi bez države, ljudi čiji je jezik zabranjen, svuda osim u Iranu, ljudi bez domovine, a mnogi bi rekli i bez budućnosti, pobedili su smrt.
Radnja se dešava u selu bez ulica, u selu u kome se ne zna šta je gore, a šta dole, gde su kuće, a gde sve ostalo. To je jedan lavirint nalik na neke praistorijske eksperimente s gradovima. Tačnije, naselje najviše liči na Čatal Hojuk, jedinstveni grad u istoriji sveta.
Evo šta kaže Vikipedija za Čatal Hojuk:
– Struktura naselja nije nalik ni jednom drugom poznatom gradu. Nisu postojali putevi i ulice već je grad bio izgrađen poput košnice. U grad se ulazilo pomoću merdevina, a kuće su bile slepljene jedna uz drugu. Naselje je zbijenog tipa sa međuprostorom koji je služio za otpatke. Ljudi su živeli u četvrtastim kućama površine od oko 25 m², koje su građene od blokova sušene gline, sa samo jednom prostorijom i bez temelja. Podovi i zidovi su bili obloženi ilovačom, a u kuće se ulazilo sa krova. Na krovu su se obavljali svakodnevni poslovi. Na istočnim zidovima se nalazio banak koji je mogao biti sedište ili mesto za ležanje. Na severnoj strani bilo je smešteno ognjište. U nišama u kućama otkrivena je dekoracija, a ulazi su često bili ukrašeni lobanjama bikova.
Kao da je opisano selo iz filma. Kao da smo se vratili osam ili devet hiljada godina u prošlost, kao da smo se vratili u matrijarhat. I matrijarhat koji patrijarhat još nije uspeo da uništi, iako mu se ozbiljno približava. U Kjarostamijevoj viziji matrijarhat je pobedio. On nam pokazuje drugačiju stvarnost, stvarnost koja je mogla biti upravo takva da nešto nije pošlo po zlu. Zato je i Kjarostami velik umetnik. Jedan od najvećih.
Trejler za film pogledajte ovde.
Pogledajte i druge Lava LAB preporuke ovde.