Mediteran i Gibraltar, mjesto gdje se susreću Margerit Diras i Manu Čao: promišljanje o izgnanstvu, ljubavi i slobodi
U romanu Mornar s Gibraltara, Margerit Diras obrađuje temu ljubavne i egzistencijalne potrage koja se vodi preko talasa Mediterana i svjetskih mora i okeana, nabujalih od sunca i tišine. Neuhvatljivi mornar za kojim se traga neobično podsjeća na klandestina Manu Čaoa, čovjeka bez pasoša i papira, koji je u stalnom bjekstvu i neprestanom skrivanju. Obojica su otjelotvorenje savremene slike izgnanstva, krhkosti ljubavi i ambivalentnosti slobode – one koja postoji samo dok se lovi.
Morska odiseja koju Dirasova gradi satkana je od blještavila sunca, dugih ćutanja i velikih daljina. Jedan čovjek napušta sve: jednoličan posao, vjerenicu koju odavno više ne želi, sređen, ali i isprazan život. Ukrcava se na jahtu bogate i slobodne žene Ane, koja plovi da bi pronašla muškarca što ga je nekada voljela – mornara iz Gibraltara. Ona ne zna gdje je on, da li je još živ, postoji li uopšte. Ali ta potraga i ne zahtijeva dokaze da bi se nastavila. Klandestinova morska odiseja započinje tamo gdje njegovo biće više ne prepoznaje svoje mjesto za život. Odvija se preko talasa koji će ga ili progutati, ili prenijeti na drugu obalu, gdje ga čekaju privid slobode i neizvjesnost.
Nepodnošljivost stvarnosti u kojoj se sopstveno biće doživljava kao lažni identitet kod Dirasove je često prikazana nesnosnom vrućinom što vlada na početku romana, u napetoj atmosferi Firence koja danima gori od paklene sparine. Ta vrućina umrtvljuje tijelo, pomućuje misli, sputava osjećanja. Ona je slika nepomičnosti, mrtvila postojanja bez entuzijazma i želje. U takvom ambijentu, tokom godišnjeg odmora s vjerenicom, glavni muški junak, bezimeni narator, donosi odluku da ostavi svoj besmisleni posao državnog činovnika, što sa sobom povlači i prekid višegodišnje veze sa ženom prema kojoj više ne osjeća nikakvu strast. Pod neumoljivom jarom istopio se njegov identitet koji je osjećao kao balast, i on odlazi na obalu mora koje se potom ukazuje kao element svježine, beskraja i neprestanog kretanja i promjene. More je prostor mogućnosti, slobode, ali i gubitka. Kod Dirasove, more nikada nije samo dekor ili puka scenografija, to je fluidni prostor tišine i žudnje gdje nema fiksnih tačaka ni vječne istine, samo neprekidno kretanje. More je lik, disanje, bijeg. Ono guta tijela, želje, priče.
„Ja sam zraka u moru, u gradu sablast.
Živjet mi je zabranjeno, tako kaže vlast.”
(Soy una raya en el mar, fantasma en la ciudad
Mi vida va prohibida, dice la autoridad.)
Clandestino, M. Chao
„Zar se ne osjećamo bolje čim smo pored mora?“
Mornar s Gibraltara, M. Diras
Ana, tajanstvena vlasnica jahte, već godinama plovi oko svijeta tražeći svog mornara. Dogodi se ponekad i da ne misli na njega, da ga zaboravi, ali nikad ne zaboravi da ga traži, jer on je odsustvo koje pokreće radnju, on je razlog zbog kojeg brod ide dalje.
„Potrebna je samo dobra opsesija. Ništa više.
Za?
Dobar izgovor.
Za?
Putovanje.“
Mornar s Gibraltara, M. Diras
Mornar neodoljivo podsjeća na klandestina iz istoimene pjesme Manu Čaoa, čovjeka bez imena, bez pasoša, koji prolazi kroz različite krajolike kao što se prolazi kroz snove – džepova praznih, srca nabreklog od emocija. Obojica – i mornar i klandestino – žive van zakona i van zvaničnih teritorija. Kriju se jer su krivi, ali u sebi nose suštinsku nevinost.
„Bježanje je moja sudbina, jer se tako rugam zakonu.“
(Correr es mi destino, para burlar la ley.)
Clandestino, M. Chao
Oni nisu krivci, samo su višak, elementi koji se ne uklapaju ni u jedan sistem i koji su, kao takvi, čisti, neiskvareni i nevini. Ali, u ustrojenom društvu, i samo takvo postojanje predstavlja smetnju. Jedino mjesto na kopnu u kojem društveni otpadnici mogu naći trunku spasa jesu luke.
„Velike luke, one što se nalaze na ušću rijeka u more, istovremeno su bogatstvo kontinenata i proviđenje bjegunaca. (…) U lukama uvijek ima najviše tajni.”
Mornar iz Gibraltara, M. Diras
I muškarac narator, i klandestino, u bijegu od lažnog identiteta i ukradenog života, ukrcavaju se na tuđi san – muškarac narator na Anin san da ponovo sretne mornara, a klandestino na viziju slobodne Evrope, na iluziju boljeg života preko granice, koji mu stalno izmiče.
Mornar s Gibraltara pak, bježeći od zakona kao počinilac ubistva u nekim čudnim i nejasnim okolnostima, nosi u sebi onu neuhvatljivu životnost koja poput magnetnog polja kompasa vuče Anin brod ka sebi. On je mitska figura slobodnog čovjeka koji živi u trenutku, nesputan obavezama i obećanjima. On je „dobar izgovor” za putovanje.
Oko te potrage po morima Dirasova tka meditaciju o ljubavi – ne o smirenoj ljubavi, već o ljubavi što se hrani sopstvenom nedovršenošću. Žena koja traži mornara možda je više zaljubljena u samu ideju o ljubavi, u poriv koji ona budi, u slatku gorljivost iščekivanja. Muškarac narator, prateći je na tom putu, otkriva da se voljeti može i drugačije – ne posjedovanjem, već raspoloživošću, prihvatanjem praznine što se poput pučine pruža s pramca broda. Ljubav tako postaje ona paradoksalna sila koja napaja životom ne nudeći utjehu, luča što osvjetljava a nikad ne sagori. I narator i Ana svjesni su toga da ljubav koja se rađa između njih dostiže svoj kraj onda kad se postigne cilj potrage – kad se pronađe mornar – ali upravo taj treći element, ta nestabilnost i neizvjesnost, daje draž njihovoj priči.
U Klandestinu ljubav dobija kolektivni, bratski aspekt, naklonost i saosjećajnost prema sebi sličnima, onima što su nevidljivi, koji se progone, koji se nazivaju ilegalcima. Njihova se sudbina iskazuje jednostavnim repetitivnim jezikom što podsjeća na bajalicu. Bol se ne iskazuje glasno i bučno, pušta se da teče, poput vode, poput mora. U oba slučaja, jezik kojim se pripovijeda ima ritam disanja, uspavanog ali neprekidnog kretanja talasa koje postaje simbol odbijanja povinovanju, odbijanja poslušnosti i ukalupljenosti, i simbol želje za vječitim, neuhvatljivim kretanjem.
I narator, i Ana, i mornar, i klandestino možda nesvjesno osjećaju da nijednu luku neće prihvatiti kao konačno odredište, da je svaka njihova i nijedna nije. Ono što u sebi nose poput krila ka slobodi – jedino je što ih može spasiti od prihvaćene i nametnute sudbine, one koja, kao prikovana u mjestu, s obale posmatra kako ptice i talasi izvode svoj neumorni ples slobode i ljepote na horizontu.
„Ptice su kao ljubav, oduvijek su postojale. Sve vrste nestaju, samo ptice ne. Kao ljubav. Kad imaš krila, zemljotres ti ne može ništa.“
Mornar s Gibraltara, M. Diras
Pogledajte i druge Lava LAB preporuke ovde.