Nije slučajno što je baš u Novom Sadu osnovan Ženski muzej, jedini u ovom delu Evrope. Za sada u digitalnom okruženju, kao platforma na internetu, ali sa velikom željom da se prikaže i u fizičkom prostoru. Novi Sad u širem regionu ima najbogatije feminističko nasleđe (pročitajte i “Anica Savić Rebac – antika u Novom Sadu” & “Milica i Anka Ninković – borci za emancipaciju žena”) , od prvih progresivnih feministkinja sa kraja 19. veka, preko Antifašističkog fronta žena, do Ženskog muzeja. Pomenimo našu najveću dobrotvorku Mariju Trandafil ili Savku Subotić, ženu Jovana Subotića, koja je u drugoj polovini 19. veka osnovala prvo žensko udruženje „Zadruge Srpkinja Novosadkinja“. Retko će ko i Isidoru Sekulić smatrati za feministkinju, taj deo iz njene biografije se zanemaruje, ali ona je bila naša predstavnica na Međunarodnom feminističkom kongresu, gde je izabrana za sekretarku kongresa. Možda najpoznatija je Milica Tomić, ćerka Svetozara Miletića i supruga Jaše Tomića, vlasnica prvog ženskog časopisa koji se zvao „Žena“. U njemu je objavljivala feminističke tekstove koji bi i danas bili tabu! Milica je bila i među sedam Vojvođanki koje su ušle u Veliku narodnu skupštinu 1918. godine koja je izglasala prisajedinjenje Vojvodine Kraljevini Srbiji, što je u istoriji zabeleženo kao momenat kada su žene prvi put u Evropi imale pravo glasa! Kad je stigla sloboda, iz skupštine su izbačene, a do svog konačnog prava da učestvuju na izborima žene su morale čekati da se završi još jedan svetski rat, drugi po redu.

Vojvodina je bila deo Austrougarske monarhije i Pešta je početkom 20. veka bila put vojvođanske kulture prema Evropi. Izuzetno su bile jake veze između novosadskih i mađarskih feministkinja. Rozika Švimer (jedna od najbitnijih feministkinja svog vremena) poslala je i poziv Srpkinjama da učestvuju u Pešti na Međunarodnom kongresu za žensko pravo glasa 1913. godine. Neke Srpkinje su tada hapšene u Pešti tokom demonstracija za opšte pravo glasa – kaže nam profesorica književnosti Vera Kopicl, direktorica (Re)konekcije saveza feminističkih organizacija od koje je i potekla ideja za osnivanje muzeja.

Istraživanje i digitalizacija feminističkog nasleđa prva je faza njihovog rada, ali i u isto vreme prate savremenu scenu, koju podupiru izdavačkom delatnošću. U svetu postoji oko 70 ženskih muzeja, oko 20 virtuelnih ženskih muzeja i 47 inicijativa. Novosadski muzej je u procesu pridruživanja Međunarodnoj mreži muzeja žena, koji je dao podršku prilikom osnivanja prikupljanjem fundusa. Plan je da se digitalizuje sva feministička građa iz fonda Matice srpske, Narodne biblioteke u Beogradu, te muzeja u zemlji u kojima mogu da se pronađu zanimljivi materijali. Akcenat je stavljen i na region, jer su se feministinje oduvek povezivale, poput onih iz Srbije, Mađarske i Hrvatske, pa čak i kada su im zemlje bile u sukobu. Podršku projektu dale su i novosadske kustoskinje, ali i poznate svetske umetnice.

– Digitalizujemo razne materijale, od politike i aktivizma, do kulture. Pratimo obrazovanje i teme koje su se otvarale u tom periodu, neke su i danas vrlo provokativne, kao što je recimo Statut o prostituciji u Novom Sadu koji je objavila Matica srpska u Novom Sadu krajem 19. veka. Sem arhaičnog jezika, taj statut je potpuno primenjiv i danas. Tu je i program Ženske stranke koja je osnovana 1927. godine, kada žene još uvek nisu imale pravo glasa. Tada su upale u Narodnu skupštinu u Beogradu i predale svoju rezoluciju o ženskom pravu glasa. Desanka Maksimović bila je jedna od članica te stranke. U isto vreme pratimo i savremenu žensku scenu, tako da na našem sajtu može da se vidi katalog izložbe „Isekli smo kablove“, publikacije koje objavljujemo, praćenje dešavanja u savremenoj kulturi i u savremenoj ženskoj kulturi i ženskoj prozi. Ove godine pored engleskog, na platformi uvodimo korišćenje mađarskog i slovačkog jezika – rekla je Kopicl.

Ženski muzej u Novom Sadu u potrazi za prostorom.

Sagovornica Lava LABA kaže da se mreža ženskih muzeja u svetu razvija zbog činjenice da je malo žena zastupljeno u muzejima, a kako nisu deo nasleđa, onda se ni ne vrednuju na adekvatan način. Kao da ne postoje. Svesna je, dodaje, kako je ovo ipak kompromis sa trenutnom situacijom. Neverovatno da u Luvru, dok se nije sedamdesetih problematizovala pričao o zastupljenosti žena, od 35.000 slika nije bilo niti jedne slike neke umetnice. Za pedesetak godina borbe, u Luvru se stiglo do 17 odsto slika čiji su autori žene. Ženski muzej u Novom Sadu tako je pobrojao radove autorki u svim novosadskim muzejima. Najviše ih ima u Galeriji Pavle Beljanski, više od 35 odsto.

– Samo tri književnice su zastupljene u srednjoškolskom programu u Srbiji. Jefimija, Isidora Sekulić i Desanka Maksimović koju smo jedva sačuvali da ju ne izbace iz udžbenika. Sa druge strane imamo šest vekova naše fantastične ženske književnosti. Zbog toga smo u našoj Ženkoj čitanci predstavile dela 19 srpskih književnica i u svakoj je analiza teoretičarki književnosti. O savremenoj srpskoj kulturi da ne govorimo, dela važnih umetnica kao što je Vida Ognjenović ili Svetlana Velmar Janković kao da ne postoje za naše obrazovanje. Učenici apsolutno o tome ništa ne znaju – nastavila je Kopicl.

Istraživati istoriju feminizma znači upoznati se sa redom progesivnih žena, koje često nisu bile prihvatane u društvu i vremenu u kome su živele. Ženski muzej pomalo doživljava njihovu sudbinu.

Iako su ušli u aplikacionu knjigu Evropske prestonice kulture „Novi Sad 2021“, još im izmiče podrška da dobiju svoj prostor.

– Do sada nismo dobile podršku za osnivanje muzeja, odnosno da dobijemo baš svoj prostor za delovanje. Imamo podršku za tekuće projekte, za izložbe koje organizujemo. Na primer sada sa ženskim muzejima iz Nimberga i Istanbula i našim Muzejom Vojvodine, organizujemo veliku izložbu „Marama kao kulturni znak“ i tu nas iz EPK podržavaju. Sve smo pokušali da dođemo do prostora. Pregovarale smo sa EPK za Kinesku četvt, sa Pokrajinskom vladom oko prostora Radio Novog Sada, ali za sada nemamo nikakav odgovor niti procenu kakav je odnos prema rešavanju tog pitanja. Nadamo se da će Ženski muzej dobiti svoj prostor. Platforma će raditi i u budućnosti, ali fizički prostor omogućava kontakt i mogućnost produkcije, predstavljanja, postavljanja biblioteke, fundusa vizuelne umetnosti i mnoge druge stvari – kazala je Kopicl koja dodaje kako nemaju više gde da drže knjige koje izdaju i prikupljaju. Čuvaju ih privatno, po kućama, kao i sve ostalo što isproduciraju, poput izložbi ili sličnih događaja.

No, dok muzej ne osvane i van virtuelnog prostora, trude se da predstavljaju srpsku kulturu u inostranstvu u digitalnoj formi. Trenutno rade na predstavljanju života i dela Milice Tomić. Digitalizuju materijal, prikupljaju fotografije, pišu tekstove i prevode na tri jezika – engleski, španski i kineski. Na kraju materijal će biti postavljen na sajtu Ministarstva inostranih poslova odakle će kulturni centri iz svih krajeva sveta moći da ga preuzmu i upriliče kao izložbu u svom prostoru.

Ženski muzej u Novom Sadu u potrazi za prostorom.

Ženski muzej dobio je autorsko pravo da prevede autobiografski roman Katalin Ladik na srpski i engleski jezik. To je kapitalno delo koje obuhvata život ove jedinstvene pesnikinje, performerke i glumice rođene 1942. godine u Novom Sadu. Njena karijera u zvučnoj poeziji i akcijskoj umetnosti odvijala se paralelno s njenom književnom aktivnošću. Istraživala je zvuk, eksperimentalnu muziku, eksperimentalno pozorište, vizualnu poeziju i mail art. Iz muzeja se nadaju da će dobiti podršku na konkursu, te krenuti u osvetljavanje života ove najznačajnije novosadske konceptualne umetnice, dobitnice nagrade Lenon Ono. U samom romanu velika su vrednost i 88 fotografija koje je ona izabrala kako bi predstavila svoj rad.

U digitalizovanoj zbirci Ženskog muzeja nalazi se onlajn galerija i čitaonica preko kojih se afirmišu savremeno žensko stvaralaštvo. Poseban deo su i biografije najznačajnijih žena i feministkinja.

Eustahija Arsić

Prva je naša književnica koja potpisuje svoje autorstvo. Rođena u Irigu 1776. godine, štampala je svoje knjige u izdanju Budimske univerzitetske biblioteke 1814. i 1816. godine. Bila je i prva žena koja je sarađivala sa Maticom srpskom, objavivši tekst u Letopisu Matice srpske. Poznata je po propagiranju prosvetiteljskih ideja, pre svega prava žena na obrazovanje. Smatra se prvom obrazovanom Sprkinjom i prvom književnicom nove srpske književnosti.

Judita Horovic

Samostalna trgovkinja rođena 1787. godine, jedina žena u popisu glavešina jevrejskih novosadskih porodica koja je podnela zahtev za osnivanje prve ženske organizacije u Novom Sadu. Namera ove organizacije bila je da okupi Jevrejke koje bi se brinule o siročadi i siromašnim pripadnicima jevrejske zajednice. Bila je efikasna trgovkinja koja je iskakala iz normi tadašnjeg vremena, jer sem što je bila jedina ženska glavešina, bila je i neudata.

Marija Trandafil

Rođena u imućnoj novosadskoj porodici ostala je upamćena kao velika dobrotvorka posle čije smrti je izgrađena njena najpoznatija zadužbina Trandafilkino sirotište, sada zgrada Matice srpske. Posle smrti muža morala je u žestoku sudsku borbu sa gramzivom rodbinom koja je smatrala da kao žena ne može da raspolaže tolikim imetkom. Ne samo da je u očuvanju uspela, nego je kapital i uvećala, pretvorivši ga na koncu u različita zaveštanja. Svoje bogadstvo raspodelila je na dve krucijalne ljudske odrednice: patnju i duhovnost.

Ženski muzej u Novom Sadu u potrazi za prostorom.
Stare razglednice Novoga Sada – privatna kolekcija Slavka Košutića

Vojvođanke Milica Tomić, Mara Malagurski, Mara Jovanović, Katica Rajčić, Olga Stanković, Anastazija Manojlović i Manda Sudarević daleke 1918. godine među prvima u Evropi izborile su se za pravo glasa. Sedam žena iz Vojvodine uspelo je da otvori put emancipaciji žena u vreme kada u većini evropskih i svetskih zemalja to nije bilo moguće. Bio je 25. novembar 1918. godine u Novom Sadu, Velika skupština Srba, Bunjevca i ostalih Slovena u Bačkoj, Banatu i Baranji odlučila je da se pripoji Kraljevini Srbiji. Ruku za ovu odluku tada je podiglo i sedam poznatih Vojvođanki. Pre same Skupštine, građani 200 izbornih jedinica, opština, odabrali su svoje predstavnike, među njima prvi put i žene koje su bile pre svega društveno aktivne na polju kulturnog i humanitarnog rada.

Prostitucija u Novom Sadu cvetala je u drugoj polovini 18. veka i 19. veka, pa je tako ovaj grad imao bataljon prostitutki na Petrovaradinskoj tvrđavi ili jedini u ovom delu Evrope mušku javnu kuću gde su dolazile isključivo žene. Postojanje Statuta o prostituciji u 19. veku govori koliko se to shvatalo kao „posao“.

Član 2

Dozvola za držanje burdelja daje se samo takovom ženjskinju, kom je prošlo 40 godina; koje nije bilo kažnjavano zbog zločina ili prekršaja, zbog prestupa protiv vlastitosti ili javnog morala ili prestupa u ovom statutu ustanovljenog…

Član 8

 Zabranjeno je držati u burdelju takovo ženskinje, koje je mlađe od 16 godina ili koja nema knjižicu zdravlja. Strogo se zabranjuje dalje ženskinjo kakovo mamiti na to, da nastane bludnicom ili bludnicu primorati na to, da se iz jednog burdelja u drugi preseli.

 Član 10

Zarada -, osim onog dela, što pripada vlasniku burdelja u ime hrane i stana i što samo umerenu svotu sme iznositi – sasvim pripada bludnici, koja u burdelju stanuje.

 Član 18

Sve prozore sa ulice na burdelju valja tako zavesama snabdeti, da ne bude moguće gledanje unutra; a kada su prozori otvoreni npr. za spremanje i vetrenje, onda na istim nesme prebivati bludnica.

Muzej možete posetiti ovde.

Aleksandar Latas

Foto: Dragutin Savić

Pogledajte i druge Lava LAB tekstove ovde.