Prenosimo sa sajta FatHipster (webmagazin).
Oprema redakcije.
The Ballad of Wallis Island [2025]
Ova britanska komedija-drama, koju potpisuje James Griffiths, nadovezuje se na kratki film iz 2007. godine, dajući mu prostor da prodiše u dugometražnom formatu. I upravo u tom disanju, u tim dugačkim, neizgovorenim trenucima između reči i nota, ovaj film pronalazi svoju pravu snagu.
Glavni lik, Charles (sjajni Tim Key), dobitnik lutrije i svojevrsni pustinjak, živi na udaljenom ostrvu koje kao da je isplovilo iz neke bajke o samoći. Ostrvo nije samo lokacija – ono je stanje duha. Umoran od tišine koja ne nosi odgovore, Charles odlučuje da pozove davno rasformirani folk duo, McGwyer & Mortimer, da mu odsviraju privatni koncert.
Odluka detinjasta? Možda. Ali i duboko ljudska. Jer kada ne znamo šta bismo sa sobom, okrećemo se onome što nas je nekad lečilo – muzici, ljubavi, nostalgiji.
Tom Basden i Carey Mulligan, u ulogama bivših partnera – muzičkih, ljubavnih, životnih – donose na ekran dinamiku toliko suptilnu da publika oseća teret njihove prošlosti i kad između njih vlada tišina. Mulligan igra sa dozom uzdržanosti koja samo povremeno popusti, dok Basdenov lik nosi mešavinu kajanja i čežnje. Njihova hemija nije eksplozivna – ona je tihi žar koji gori godinama, ne tražeći odobrenje.
Muzika koju su Basden i Key napisali za potrebe filma ne pokušava da bude hit. Ona je, pre svega, dnevnik – niz pesama koje razotkrivaju likove bolje nego bilo koji monolog. Mulligan i Basden ih izvode bez trunke teatralnosti. Glasovi im nisu besprekorno trenirani, ali nose ono što pevanje često zaboravi – istinu.
Vizuelno, film odiše nežnošću. Kinematografija G. Magni Ágústssona prikazuje ostrvo kao prostor između jave i sna – svetlost je prigušena, kadrovi su dugi, prozračni, gotovo meditativni. Svaki kadar kao da upija tišinu između reči, a priroda postaje saučesnik u naraciji, tihi svedok unutrašnjih lomova.
U tematskom smislu, film se dotiče večnih pitanja: šta radimo sa prošlošću koju nismo zatvorili? Kako izgleda pomirenje koje više nije dramatično, već blago, gotovo nečujno? Možda ga pronalazimo upravo u pesmi, u večeri provedenoj na drvenom podu, uz sveće i čaj, dok stari akordi oživljavaju nešto za šta smo mislili da je umrlo.
„The Ballad of Wallis Island“ ne pokušava da promeni svet. I to mu je možda najveća snaga. Ne izmišlja nove narative, ne prodaje originalnost po svaku cenu. On nas, jednostavno, vraća nama samima – onima koje smo ostavili iza sebe dok smo jurili dalje. U toj povratnoj karti, u toj tihoj pesmi koja nas sačeka na kraju dana, krije se sve što film želi da kaže.
I kaže to dovoljno nežno da poželite da ga gledate opet. Ne zato što ste nešto propustili, već zato što vam je bilo lepo da budete u njegovom društvu.
Napisao Maximilian Zaplanysky. Preuzeto s prijateljskog sajta FatHipster.
Pogledajte i druge Lava LAB preporuke ovde.